Bože. Situacija na poslu je haotična. Ne znam da li je to do stresa i anksioznosti koje trenutno osjećam, ali vraćam se posljednih mjeseci snu koji sam željela. Onome što sam htjela da postanem, da budem. Sve me vuče prema tom snu, i osjećam se nezahvalno jer sve što imam sad što se tiče posla i karijere je stvarno super, ali ništa od ovoga nije bio moj prvobitni san.

Osjećam se tužno zbog toga. Godine idu, nemam više 20 godina, nisam više student pa da me tek čeka nešto, nego već skoro pola decenije sam u poslu koji je bio moj drugi izbor. Imam osjećaj da sve što radim na ovome poslu, na neki način povezujem ili je samo povezano s onim što sam htjela biti, ali opet nije to to. Možda sam u nečemu dobra u ovome poslu samo zato što sam rođena za nešto gdje to nije neka side skill, nego zapravo the real ass job.

Zašto se u ovoj državi sve čini nemoguće nekad. Zahvalna sam na ljudima koji prepoznaju moj trud i talent u nekim stvarima. Stvarno ih volim i poštujem zbog toga. I hvala im što to vide i zbog toga gledaju da mi omoguće da budem dio nekih stvari u mom poslu. Voljela bih ipak da jednom odem u taj grad za kojim toliko čeznem i da postanem tamo to što sam oduvijek htjela. Decenijama sam maštala kako radim taj posao. Valjda je i moja ljubav prema pisanju nešto od onoga što me mamilo tom poslu.

Ne znam. Možda kad prođe sav taj stres i sva ta anksioznost, možda u mojoj glavi budu drugačije misli. Možda mi ne bude nedostajao posao koji nikad nisam radila. Možda neću uzalud čekati ostvarenje sna.

• eveline